Glodavčeva gajba

Jučer hodam ulicom, tipkam po mobitelu, kad odjednom TRAS!!! Ispred mene se stvorila gospođa, relativno stara. (oko 75 godina, penzionerka, udovica, vraća se s placa) Ja se ispričavam, kao:
- "Nisam vas namirisao, prehlađen sam, začepljen mi je nos", pokušavam se izvuć iz govana, zato kaj sam se prilično pristojno zaletio u jadnu penzionerku. A ona sva pogrbljena i jadna, kaže:
- "Joj sinko, nadam se da te ne boli, nisam namjerno....." Vidio sam priliku za zaradu - pogledao sam babu onako jadno, širom otvorenim očima. Upalilo je: baba vadi novčanik, a iz njega 50kn.
Ja reko u sebi:
- "Ima da ti je muž ostavio velke pare, da se na ovaj način razbacuješ s njima, beno stara".
Ponudila mi je tih 50kn da si kupim sladoled i da joj oprostim zato što sam se JA zaletio U NJU. Ona je, naime, sebe postavila u poziciju krivca u tom sudaru. Teška srca sam prihvatio taj mali znak pažnje, zahvalio sam se, ispričao zbog neugodnosti koju sam izazvao, na što je ona mahnula rukom, kao da se ništa nije dogodilo. Ima nešto u toj babuški, ili nije standardni zagrebački penzioner (koji bi tako reagiro?), ili je ćaknuta u tikvu. Ali se ne žalim. Zaradio sam.

Ali nakon nekoliko minuta potpuno druga priča. Ulazim tako na glavnom kolodvoru u šesticu, idem prema Črnomercu. Tramvaj relativno prazan, i ja se sjednem, kako bi svaki normalni čovjek uradio kad bi ugledao prazno mjesto u vagonu. Nabijem mp3 na uši. Trešti Korn, Slipknot, Mudvayne.....U svom sam svijetu. Odjednom osjetim gadan stisak na desnom stopalu. Okrenem tikvu za 25 stupnjeva nadesno, i 15 stupnjeva prema gore i vidim, ni koga drugoga nego - kondukterku. U vremenu dok sam skidao slušalice s ušiju, poskidao sam joj nabrzaka sve svece s neba i prokleo cijelo obiteljsko stablo. Zašto ovdje? Zašto ja? ZAŠTO DANAS kad nisam ponio pokaz? Milijun pitanja, a jedan odgovor: ZATO. Gledam ja nju, gleda ona mene. Neki bi rekli, rodila se ljubav, ali ne.
- "Kartu, molim."
- "Nemam", odgovorim tiho.
- "Kartu, molim."
- "Nemam", odgovorim malo glasnije.
- "Kartu."
- "Idem van na sljedećoj stanici."
- "Kartu."
Dignem se sa sjedala i krenem prema vratima, pošto se tramvaj bližio stanici. Ona krene zamnom, a meni bedara, zato kaj tamo u zadnjim sjedalima sjedi komad, mojih godina, a ja oću ispast frajer. Približim se malo kondukterki, i kažem joj tiše:
- "Dajte, nemojte me sad, baš sam danas zaboravio pokaz."
- "Kartu."
Vadim novčanik, frka me, ona cura iza se smijucka, meni bed, crvenim se.
- "Evo 50kn, samo me pustite.", nudim joj 50kn koje mi je ona baka uvaljala.
- "Kartu, molim."
Žena - ne žena nego aždaja, ko navinuta, programirana, ponavlja istu rečenicu. Mislio sam prvo da me zajebava, ali je bila ful ozbiljna.
- "Fakat nemam više."
- "Znaš ti kolke su kazne ak se švercaš?", pita me.
- "Znam, teta, al evo fakat...."
- "Nije mi uopće namjera naplaćivat ti kaznu.", prekine me.
- "Pa zakaj onda...?"
- "Eto, simpatičan si mi."
A MENE SI NAŠLA KOKOŠKO JEDNA???? Tad sam popizdio, naravno to nisam pokazivo, jer da sam nešto krivo reko, naplatila bi mi kaznu.
Izašla je na sljedećoj stanici, ja osto u tramvaju...

Iz ove iscpne priče saznajemo kako se čovjek može iznenaditi i kod najlogičnijih stvari (npr. penzioneri i dobra volja -> naizgled neuparivo)

Za one koji su pročitali ovaj post od početka do kraja: FAKAT nemate pametnijeg posla?

Za one koji ga nisu pročitali: NE TRAŽITE SMISAO. Ne postoji.

Pozdrav do sljedeći put! Mah, mah!

Daklem, da ne bi bilo zabune u bilo kojem smislu, nisam novi u ovome ilitiga po seljačko-engleskom: n00b. Prvi put sam si stvorio online kutak u drevna vremena, prošle godine oko osmog mjeseca, kolovoza, augusta - kako Vam drago. Kao i sad, i prvi blog je bio namjenjen javnom sramoćenju, mlaćenju prazne slame, nepromišljenom baljezganju, nekulturnom glagoljenju, nerazumnom besjedenju od strane mene - nepromišljenog, nekulturnog, nerazumnog i nadasve neukusnog neuro-nekolegijalnog-idiota zvanog Glodavac. (koliko riječi posljednje rečenice počinje slovom "n"? --> točne odgovore šaljite na Prisavlje 3, 10000 Zagreb) Znači da će se ovdje moći naći raznolikih tema iz svih grana i granja ljudskih djelatnosti, zanimljivosti, uvreda...

Kao pravi đentlmen (čitaj: onaj koji dopusti damama da uđu prve), dopustit ću vam da me obasipate komentarima pozitivnim i negativnim, nevezanim uz temu, kako bi možda, pomoću njih, ovaj blog postao još gluplji ili beskorisniji - to mu je glavni cilj.

Nadam se da ćemo uspješno surađivat.
Pozdrav do sljedećeg puta.